MK grupa, kompanija srbijanskog 'kralja šećera' Miodraga Kostića, već nekoliko mjeseci pregovara s koprivničkom "Podravkom" s kojom se namjerava udružiti. Kostić, jedan od najbogatijih Srbijanaca, koji inače namjerava uložiti oko 100 milijuna eura u poslove u Hrvatskoj, izjavljuje kako su pregovori s 'Podravkom' u završnoj fazi.

Novosadski tajkun, čija kompanija raspolaže s više desetaka hektara oranica u Vojvodini i Ukrajini, još je polovinom ove godine, na Međunarodnom poljoprivrednom sajmu u glavnom gradu Vojvodine, izišao s idejom o udruživanju srodnih kompanija u regiji. Kostić je predložio stvaranje velike kompanije pod nazivom AMANP, što su početna slova kompanija koje bi se prema njegovoj ideji ujedinile - Agrokor, MK grupa, Atlantik, Nektar i Podravka.

Priljev kapitala
- Zajednička kompanija imala bi jednu upravu i imala bi prihod od oko sedam milijardi eura i za nju bi vladao veliki interes. Ako se navrijeme ne opametimo, bit ćemo samo gledatelji u velikoj europskoj utakmici - kaže Miodrag Kostić.

Treba podsjetiti da bi ovakva kompanija proizvodila, ali i prodavala praktično najpoznatije brendove s područja bivše Jugoslavije, od vegete, preko cockte do smokija, cedevite, fruktal sokova...

Srbijanski gospodarstvenici se u posljednje vrijeme sve glasnije obraćaju vrhu države, da se s najviše razine Srbije pojača pritisak na hrvatske državne strukture, jer su se od pojedinačnih nastojanja da svoj kapital ulože u Hrvatsku već umorili.

Kostićeva spremnost da u Hrvatsku uloži 100 milijuna eura izgleda nevjerojatno kada se zna da bi to ulaganje bilo više od dva puta veće negoli su do sada srbijanski gospodarstvenici unijeli kapitala u Hrvatsku.

Prema nekim od posljednjih podataka srbijanski gospodarstvenici u Hrvatskoj su uložili četrdesetak milijuna eura, dok su ukupne investicije hrvatskih tvrtki, njih više od pedeset, realizirane u Srbiji u visini o oko 600 milijuna eura, pa tako ispada da su hrvatske tvrtke najznačajniji investitori u Srbiji.

U Hrvatskoj posluju tri značajnije kompanije iz susjedne države.To je Svislajon Takovo, tvrtka brata Vuka Draškovića, koja je ulaganjem od 20 milijuna eura postala vlasnik tvornice Eurofud market iz Siska, kao i NCA Investment group, većinski vlasnik trgovačke kompanije Magma. Obe kompanije suočene su s problemima u svojem poslovanju, a NCA Investment čak razmišlja o povlačenju iz Hrvatske.

Treća srbijanska investicija u Hrvatskoj je Tesla banka, s osnivačkim kapitalom od oko tri milijuna eura. Vlasnici su banke Fond za razvoj Vojvodine i Fond za razvoj Srbije. Banka namjerava svojim kapitalom poticati razvoj poduzetništva i malih obiteljskih imanja na nerazvijenim i ruralnim područjima Hrvatske, uz posebnu kreditnu liniju za srpske povratnike i ratom opustošena područja.

Jedna od posljednjih hrvatskih investicija u Srbiju je ulaganje Vindije od 2,6 milijuna eura u pogon za preradu mesa u vojvođanskom mjestu Plandište u Banatu, kojom je stvorena mogućnost otvaranja 150 novih radnih mjesta. Vindija je, inače, od 2009. godine otkako je prisutna u Srbiji investirala oko 36 milijuna eura, te je taj kapital samo nešto manji od ukupno uloženog srbijanskog kapitala u Hrvatskoj. Osim Vindije u Srbiji su prisutni Dukat, Kraš, Podravka, Končar elektroindustrija, Nexe group i Varteks.

Todorić i Tedeschi
Ivica Todorić i Emil Tedeschi mogu se pohvaliti kupnjom značajnih i profitabilnih srbijanskih tvrtki i brendova. Kupnjom prošle godine Droge Kolinske za gotovo 400 milijuna eura Tedeschi je postao i vlasnikom Soko Štarka, Grand Proma i Palanačkog kiseljaka, srbijanskih brendova koji su bili u sastavu Kolinske. Ivica Todorić i njegov Agrokor kupio je 67 posto dionica zrenjaninske industrije ulja Dijamant i za to iskeširao 30 milijuna eura. Oko 10,2 milijuna eura Todorić je izdvojio i za kupnju Frikoma.

U Privrednoj komori Srbije izjavljuju kako su razlozi slabije prisutnosti srbijanskog kapitala u Hrvatskoj nezavršeni procesi privatizacije srbijanskih tvrtki, brojne necarinske barijere, činjenica da su hrvatski potrošači više skloni hrvatskim proizvodima i brendovima, nelojalna konkurencija nekih hrvatskih tvrtki, sporadični slučajevi diskriminacije srbijanskih tvrtki u procesu privatizacije hrvatskih tvrtki, ali i činjenica da banke u Srbiji nisu pratile dovoljno dobro srbijanske ulagače u Hrvatskoj, što je obrnuti slučaj u hrvatskom pohodu kapitala na srbijansko investicijsko tržište.