Zagrebački odvjetnik Marijan Ruždjak sklopio je 6. listopada 2009. s tvrtkom Badel 1862 vrlo lukrativan ugovor kojim je stekao 68.940 trezorskih dionica Badela vrijednih 20,7 milijuna kuna, a plaćenih samo 11,1 milijun. Preostali iznos od 9,6 milijuna kuna Ruždjak bi trebao platiti tek do 31. prosinca, gotovo tri mjeseca nakon potpisivanja ugovora. Primjerak toga ugovora, s pripadajućim aneksom, dospio je u uredništvo Business.hr-a.

Iz teksta ugovora vidi se da su Anto Perković i Zvjezdana Blažić, predsjednik i članica Uprave Badela 1862, pristali Marijanu Ruždjaku, inače odvjetniku Badela, kreditirati kupnju trezorskih dionica netom otkupljenih od Hrvatskog mirovinsko-investicijskog društva (HMID).

Ukupno je od HMID-a tada otkupljeno 75.000 dionica vrijednih 22,5 milijuna kuna s jasnom namjerom - pod krinkom "radničkog dioničarstva" prebaciti dionice na račun osoba koje će svojim glasovima na skupštini dionica, održanoj sredinom listopada, zasigurno podržati izbor NO-a sklonog reizboru Ante Perkovića.

Tako je na kraju i bilo, Perković je uspio dobiti još jedan mandat, a sudionici skupštine (novinari unatoč obećanjima nisu pušteni u dvoranu) tvrde da je upravo Ruždjak 15 minuta prije njezina početka nevažećima proglasio punomoći koje su nosile čak 18 posto prisutnog kapitala i tako Perkoviću donio pobjedu.

Iste takve punomoći prijašnjih su godina bile uvijek važeće, a Ruždjakovoj odluci neuspješno su se suprotstavila dvojica od trojice članova verifikacijske komisije.

Perkovićev je reizbor skupo plaćen. Ruždjak i društvo (ili tko li je taj paket već platio) svaku su dionicu platili po nominalnih 300 kuna, iako se na burzi prodaju za stotinjak kuna.

Kada smo nedavno Antu Perkovića upitali odakle Ruždjaku toliki novac i zašto uopće kupuje precijenjene dionice, odgovorio nam je da je Ruždjak podigao bankarski kredit za kupnju Badelovih dionica. "Platio ih je po 300 kuna jer vjeruje da će dionica brzo doći i do dvostruke vrijednosti."

Kako se ispostavilo, Perković nije govorio istinu: sudeći po ugovoru, Ruždjakov kreditor bio je Badel, a ne neka banka.

Smije li tvrtka, čiji je račun zbog brojnih dugova često blokiran, kreditirati - i to beskamatno - nečiju kupnju vlastitih dionica? Takva transakcija premašuje pet posto temeljnog kapitala društva, što znači da je trebala imati odobrenje Nadzornog odbora. U Upravi Badela potvrđeno nam je da su "sve radnje provedene uz odobrenje NO-a", iako neslužbeno doznajemo da su članovi NO-a o postojanju ugovora doznali tek naknadno.

Jedan ugledni pravni stručnjak nam je, pozivajući se na Zakon o trgovačkim društvima, rekao: "Dokaže li se da je netko dionice kupovao novcem dobivenim od Uprave, a sve kako bi im donio dodatne glasove na skupštini dioničara, cijeli taj postupak postaje pravno ništavan jer dionice nije stjecao za sebe nego za tvrtku."

Doduše, i dalje postoji druga mogućnost, da nikakva novca nije ni bilo, odnosno da u cijeloj priči nije plaćeno baš ništa. Iz Uprave Badela nije nam odgovoreno na pitanje koliko je točno, i kada, Ruždjak platio navedene dionice.

O pravnim aspektima slučaja htjeli smo razgovarati i s Marijanom Ruždjakom, koji nije samo veliki igrač na tržištu kapitala i najveći dioničar Badela nego i priznati odvjetnik, ali i ovaj se put, kao i u ranijim prilikama, odlučio oglušiti o naše telefonske pozive.

Dodatni je problem nastao prije desetak dana u obliku dopisa iz Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (SKDD), čiji Sektor pravnih poslova obavještava zainteresirane strane kako "nije u mogućnosti postupiti prema zaprimljenom ugovoru o kupoprodaji dionica oznake BD62-R-A i priloženom aneksu ugovora kojim se nad dijelom dionica zasniva založno pravo". Razlog je što na računu vrijednosnih papira Badela pri SKDD-u "nema dovoljno dionica oznake BD62-R-A za provedbu ugovora" pa se Ruždjak ne može na njih upisati.

U Upravi Badela nije nam odgovoreno zašto tvrtka kreditira Ruždjaka te zašto na računu SKDD-a nema dovoljno Badelovih dionica. Stigao nam je samo kratak odgovor...

"Ugovor je sklopljen na temelju odluka glavne skupštine društva donesenih 2007. godine. Sva prava i obveze jedne i druge strane, kao i datumi zaključivanja te uvjeti po kojima je ugovor sklopljen, definirani su samim ugovorom."

Pojedini dioničari Badela tvrde da je Perković i prije Ruždjaku prodavao dionice iz trezora bez objavljivanja ponude ostalim dioničarima i radnicima, a odvjetnikovo se ime spominje i u kaznenoj prijavi poslanoj DORH-u jer su na njega navodno prenesene dionice pribavljene izvlačenjem novca iz Badela, i to preskupim plaćanjem tiskarskih usluga.