Izravni su to izazovi njezinoj funkcionalnosti, unutarnjoj koheziji i sposobnosti njezinih institucija da se odupru eksternim šokovima i harmoniziraju tokove na zajedničkom tržištu. U takvim nadolazećim i dugoročnije determiniranim uvjetima, kratkoročne tendencije ekonomskih kretanja u EU i eurozoni podložne su oscilacijama unutar okvira relativno niskog rasta u odnosu na performanse drugih vodećih aktera (konkurenata) na globalnom tržištu. Tako, nakon ubrzanja prosječne kvartalne stope rasta BDP-a (na godišnjoj razini) s 2,0% u 2016. na 2,4% u 2017., ona početkom ove godine usporava s tendencijom nastavka tog usporavanja i u sljedeće dvije godine. Na 1,9% u 2019. i 1,7% u 2020. godini (prognoza ECB-a).

Domaća potražnja

To se prvenstveno objašnjava „neutralizacijom" - od aktualnih zbivanja i na njima zasnovanim očekivanjima - povoljnog djelovanja pretežno „one off" faktora koji su prethodno doveli do akceleracije kvartalne stope rasta na 2,8% sredinom prošle godine, nedostatnošću investicija potrebnih za održavanje viših stopa rasta u najrazvijenijim zemljama, aprecijacijom tečaja eura u odnosu na košaricu drugih valuta (za 7%), kao i smanjenjem mjesečnog iznosa otkupa vrijednosnih papira od Europske središnje banke (s 80 na 30 mlrd. eura).

Sve se to odražava i na modalitete funkcioniranja hrvatske ekonomije, direktno ili indirektno prenošenjem učinaka djelovanja globalnih činitelja na uvjete poslovanja s najvećim ekonomskim partnerima u EU i regiji, dodatno potencirajući vlastite probleme u realnom sektoru. Od krize u i oko Agrokora do teškoća u poslovanju industrije nafte, petrokemije, brodogradnje i drugih grana koje imaju veći udio u strukturi ukupne industrijske proizvodnje i zbog kojih ona poprima „go-stop" obilježja. Zato se, uvažavajući sve druge razlike, osnovne tendencije u agregatnom kretanju hrvatske ekonomije u osnovi podudaraju s tendencijama na razini cijelog EU, što pak znači njezino zaostajanje u odnosu na veličinom i razvijenošću relativno usporedive ekonomije koje uspijevaju održavati znatno više stope rasta od prosječnih. Ne samo u smislu razine BDP-a već i ostalih ekonomskih, tehnoloških i socijalnih pokazatelja.

Nakon vrha turističke sezone koja je podignula godišnju stopu rasta BDP-a u Hrvatskoj u trećem kvartalu 2017. godine na 3,4%, sezonskim smanjenjem udjela turizma u strukturi tog agregata i povećanjem udjela manje propulzivnih djelatnosti, stopa godišnjeg rasta BDP-a smanjuje se na 2,2% u četvrtom kvartalu prošle i 2,5% u prvom kvartalu ove godine.

To formira blago usporavajuću tendenciju tekućeg rasta hrvatske ekonomije, uz čiji bi nastavak BDP u cijeloj 2018. godini bio za 2,4% veći od prošlogodišnjeg (u usporedbi s rastom od 2,9% u 2017.). Njegovu ključnu komponentu i dalje predstavlja izvoz roba i usluga, ali on nije dinamički i sadržajno homogen te je u prvom kvartalu 2018. za 0,5% manji od prošlogodišnjeg. To je, prije svega, odraz nestabilnosti kretanja i odnosa unutar industrijske proizvodnje, gdje se kapitalno intenzivne grane prerađivačke industrije koje su imale i još uvijek imaju značajan udio u robnom izvozu suočavaju s financijskim i tehnološkim problemima koji narušavaju kontinuitet njihova poslovanja. Istodobno, „tradicionalne" grane utemeljene na domaćim prirodnim resursima (prehrambena, drvna industrija...) zajedno s fleksibilnijim i pretežno izvozno orijentiranim proizvodnjama u različitim područjima malog i srednjeg poduzetništva nemaju (još) dovoljan ponder da bi održavale postojanost rasta proizvodnje i izvoza cijelog sektora industrije. Njihova aktualna uloga značajnija je u sferi zapošljavanja gdje su pridonijele zaustavljanju tendencija pada i postupnom rastu ukupne zaposlenosti (godišnja stopa rasta u prvom kvartalu 2018. od 2,4%).

To je suštinski strukturni problem realnog sektora hrvatske ekonomije koji traži konzistentan skup aktivnosti i mjera ekonomske politike u sferi ekonomije ponude. Usporedo s takvim tendencijama u kretanju izvoza roba i usluga, domaća potražnja zadržava relativno stabilnu tendenciju rasta i u prvom kvartalu 2018. za 3,6% je veća od prošlogodišnje. Nju dominantno određuje rast potrošnje kućanstava (za 3,9%), dodatno alimentiran povećanjem raspoloživog dohotka stanovništva po osnovi neto transfera dohodaka iz inozemstva i rasta prosječne realne neto plaće (za 3,4%) - što je uglavnom kolateralni učinak promjena odnosa na tržištu rada (odlazak u emigraciju, deficitarnost ponude pojedinih vrsta zaposlenika) - te povoljnijih uvjeta kupnje motornih vozila koji su, praćeni kreditnom aktivnošću banaka, povećali taj segment potražnje (za oko 5,7%). To je dinamiziralo ukupan promet u trgovini na malo (godišnji rast od 4,1%), ali i ukupan uvoz roba i usluga (za 5,5%), što u kombinaciji s padom izvoza rezultira povećanjem deficita u razmjeni s inozemstvom s desezonirane razine od 5,3% BDP-a u prvom kvartalu prošle na 9,2%% u istom razdoblju ove godine. On je kompenziran neto priljevom primarnih i sekundarnih dohodaka tako da je saldo tekućih transakcija bilance plaćanja i dalje održiv, ali je i snažan indikator osjetljivosti razmjene s inozemstvom na promjene u sklonosti potrošnji te, još važnije, na sposobnost domaće proizvodnje da zadrži kontinuitet povećanja izvoza.

Unapređenje odnosa

U tom smislu, pozitivan je nastavak tendencije rasta investicija u fiksni kapital (3,6%), ali je njihova razina još uvijek za 20 % niža nego na vrhuncu investicijskog ciklusa i - bez obzira na izmijenjenu strukturu ulaganja - nedovoljna da bi jače potakla modernizaciju, zapošljavanje i tehnološku konkurentnost domaće proizvodnje. Posebno u kontekstu ukupnog stanja na tržištu EU. Sagledaju li se navedena obilježja ekonomskih kretanja u Hrvatskoj s aspekta načina funkcioniranja tog marginalnog dijela (1%) spororastućeg zajedničkog tržišta, ona su u osnovi determinirana sučeljavanjem „općih" preferencija i „lokalnih" resursa koje globalna tržišta roba, rada i kapitala usmjeravaju prema realizaciji svojih preferencija. Ako, kada i koliko ta tržišta prepoznaju konkurentnost lokalnih resursa ili ih promoviraju iz drugih razloga, uz uvjet da to nije u suprotnosti s interesima glavnih aktera na zajedničkom tržištu.

U takvom pristupu, a s obzirom na aktualne probleme u EU, očekivanja da će sama sinergija zajedničkog tržišta predstavljati u neposredno nadolazećem razdoblju snažnu „lokomotivu" ekonomskog razvoja Hrvatske nisu realna, kao što nije dovoljno ni ostvarivanje dinamike ekonomskog rasta na razini prosječne, imajući na umu nizak postojeći stupanj naše razvijenosti (za 40% manji od prosjeka EU). Zato, brži rast i razvoj hrvatske ekonomije podrazumijeva koncipiranje i provođenje vlastite politike usmjeravanja, podrške i financiranja investicijske aktivnosti u zemlji, kako bi se temeljem toga uspješnije koristili i mehanizmi kohezije na zajedničkom tržištu, a ne tek slijedile njegove selektivne intencije.

Pored toga, relativno visoka i već prisutna saturacija pojedinih segmenata tog tržišta jasno upućuje i na potrebu snažnog bilateralnog jačanja ekonomskih odnosa sa subjektima izvan EU koji su sada svedeni na minimum (u strukturi robnog izvoza Hrvatske u 2017. godini udio izvoza u Rusiju iznosi samo 1,3%, a u Kinu 0,8%) iz razloga koji pretežno nisu tržišnog karaktera, a diferencirano se odražavaju na ekonomije pojedinih zemalja. Naravno, da to nije samo ekonomsko pitanje i da može imati određene političke implikacije, ali i nedavni posjeti njemačke kancelarke Kini te francuskog predsjednika Rusiji upućuju na važnost koja se pridaje unapređenju ekonomskih odnosa s tim i drugim državama. Posebno u kontekstu cjeline geopolitičkih odnosa u svijetu te ograničenog manevarskog prostora za brži i ravnomjerniji ekonomski rast u EU. Logično je pretpostaviti da to, barem načelno, vrijedi i za Hrvatsku.