Mrcvarenje Badela 1862 ide toliko daleko da su nedavno i neki vodeći domaći poduzetnici, inače partneri te tvrtke, neslužbeno poslali poruku premijeru Milanoviću da s time treba prekinuti. Poruka je išla u smjeru - dopustite da se natječaj za prodaju Badela 1862 odradi do kraja, dotad tvrtku ne treba blokirati i time uništiti i njezinu zadnju šansu za opstanak.

Vidjet ćemo hoće li ih premijer poslušati ili će mirno dopustiti nerazumne poteze Carinske uprave i drugih državnih ustanova, koje kao da se natječu koja će prije blokirati Badel 1862. Da, točno je da je Badel 1862 dužan. Točno je i da nijedna tvrtka ne treba imati povlašten tretman kad je posrijedi plaćanje obaveza državi. No, puno toga je i apsurdno. Država je na ime duga većeg od 200 milijuna kuna preuzela vlasnički udio u Badelu 1862 potkraj prošle godine, s tim da je pritom zaračunala i više od 70 milijuna kuna kamata, i to od čak 17 posto! Kako je državno preuzimanje Badela 1862 potrajalo, slobodno se može reći i da je država mjesecima praktično sama sebi zaračunavala te iste kamate.

Nitko više ne želi ulaziti u priču o tome zašto je Badel 1862 završio u milosti i nemilosti države (iako bi se krivci lako mogli naći, kad bi se tražili). Poanta je da je ljetos, posve ispravno, nakon osam mjeseci što je bila njegov većinski vlasnik, država odlučila prodati Badel 1862. Uz početnu cijenu od 106 milijuna kuna, plus obaveznu dokapitalizaciju strateškog investitora (120 milijuna kuna), država bi de facto namirila ono što je izgubila u natezanju oko Badela. Usto, ako je točno da je u igri za kupnju Badela 1862 barem pet međunarodnih priznatih investitora, treba pričekati da daju ponude na stol. Ako se to ne dogodi, posve je ispravno da ga Ministarstvo financija potjera u predstečajnu nagodbu. Tome se sigurno više nitko zdrava razuma ne bi ni protivio.