Ministar rada Mirando Mrsić ima dobre namjere, ali ne i potrebno znanje koje bi ga spriječilo u otkrivanju tople vode. Najavio je, naime, da će u hrvatski turizam uvesti institut stalnoga sezonca izradom posebnog zakona koji će to regulirati. Riječ je o radnicima koji u sezoni rade, a u mrtvoj sezoni tvrtka im isplaćuje samo doprinose uz ugovornu obvezu da se idućeg ljeta opet vrate kod istog poslodavca. Institut stalnog sezonca uspješno funkcionira u nekoliko mediteranskih zemalja.

Dva cilja koja ministar navodi u svojoj argumentaciji plemeniti su i vrlo korisni. Želi s jedne strane zaštititi prava turističkih radnika, s druge omogućiti stvaranje kvalitetna kadra koji je ključan za dobro poslovanje u turizmu. Treći cilj, koji Mrsić ne spominje ali ga sigurno ima na umu, jest punjenje državne blagajne, koje bi bilo značajno jer kroz mjesta na Jadranu godišnje prođe 20-ak tisuća sezonaca. Pa kako se onda nitko prije nije toga sjetio?E pa sjetila se već bivša ministrica turizma Pave Župan Rusković, pa je institut stalnoga sezonca u turizmu uveden u Zakon o radu prije 11 godina. Nikad, međutim, nije zaživio, a razlozi su jasni i teško će se promijeniti preko noći. Hotelijeri se i bez dodatnih troškova za doprinose žale da u mrtvoj sezoni jedva preživljavaju i podmiruju davanja za stalno zaposlene. U popularnom vjerovanju da je radnik trošak, čak i poslodavci koji bolje žive smatrali bi se ludima da plaćaju nekoga da sjedi doma. Opcija koju su hrvatski poslodavci predlagali, a primijenjuje se u Španjolskoj, jest da plaćanje doprinosa sufinancira država. To je moguće i prema aktualnom ZOR-u, no teško je vjerovati da bi Vlada baš to htjela. Umjesto toga, radi se još jedan, nepotreban zakon, koji se također neće provoditi.