Do prije nekoliko godina za male banke na hrvatskom tržištu bilo je uobičajeno da svake godine bilježe dvoznamenkasti postotni rast depozita i kredita, rast dobiti te da imaju stabilnu bilancu koja je podloga za daljnje širenje poslovanje.

Banke s razvijenih, a geografski bliskih tržišta (Austrije i Italije) tražile su priliku da diversificiraju svoje poslovanje u regiji te osiguraju dugoročan nastavak rasta poslovanja i profitabilnosti i bile su spremne platiti značajne akvizicijske premije.

Vlasnici malih banaka bili su u dilemi: prodati odmah za dvostruku ili trostruku vrijednost kapitala ili još malo pričekati da banka dodatno naraste pa zatražiti premiju na veličinu.

No, danas su vlasnici malih banaka u Hrvatskoj i regiji u izrazito teškoj situaciji. Od 15 banaka koje su lani poslovale negativno, 13 banaka ima aktivu manju od tri milijarde kuna. Ni perspektiva za ovu godinu nije mnogo bolja. A upitno je mogu li uopće prodati banku.

U Banci za ožujak slučaj malih banaka analiziramo na primjeru Banke Sonic, u koju je ulagač, osma po veličini talijanska banka Banco Popolare di Verona e Novara, od preuzimanja 2006. do prodaje krajem 2013. ukupno - u kupnju, razvoj i restrukturiranje banke - uložio 618 milijuna kuna. OTP banka kupila je Banco Popolare Croatia (bivšu Sonic banku) od talijanskih vlasnika za 107 milijuna kuna.

Kada su Talijani preuzimali Banku Sonic, s tržišnim udjelom od samo 0,3 posto ukupne aktive hrvatskog bankarskog sustava, platili su je četiri puta više od knjigovodstvene vrijednosti. A Hrvatska je već tada smatrana relativno zasićenim tržištem i uobičajeni akvizicijski multiplikatori kretali su se u rasponu dvije do tri knjigovodstvene vrijednosti. OTP je pak na prijelazu u 2014. kupio Bancu Popolare Croatia za samo 0,37 posto knjigovodstvene vrijednosti banke.
Kako je moguće da jedna banka prije desetak godina vrijedi oko 40 milijuna eura, da se u međuvremenu u nju dodatno uloži 45 milijuna eura svježeg kapitala, a da bi se danas prodala za samo 14 milijuna eura, odnosno za manje od 40 posto knjigovodstvene vrijednosti?

Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je još 2006. u godišnjem tranzicijskom izvješću analizirala fenomen snažnog širenja stranih banaka u tranzicijske zemlje. Njezini su analitičari već tada primijetili da, kada gospodarstvo matične banke počne usporavati, dolazi do širenja i rasta kreditiranja u susjednoj tranzicijskoj zemlji. S druge strane, ako se financijsko stanje matične banke na domaćem tržištu pogorša, znatno raste rizik naglog odljeva kapitala, odnosno dodatna ranjivost bankarskog sektora u tranzicijskoj zemlji. Nažalost, globalna je financijska kriza izrazito pogodila upravo banke u Italiji i Austriji, koje imaju najveći udjel u domaćem bankarskom sektoru. Tako rejting-agencija Moody's ima nepromijenjenu (negativnu) prognozu za talijanski i austrijski bankarski sektor još od svibnja 2009.

Moody's u svojoj analizi za obje zemlje obrazlaže da je cjelokupna ekonomska okolina slaba, nenaplativi i problematični zajmovi koji su ionako na visokim razinama konstantno rastu, a banke bilježe slabu razinu operativnih profita. Navedeni čimbenici nadjačavaju pozitivne efekte kao što su povećanje adekvatnosti kapitala, lakši pristup vanjskom financiranju te povećanje likvidne imovine u bilancama banaka. Nadalje, kako su banke već provele operativno restrukturiranje, teško je očekivati da će u budućnosti doći do značajnijeg poboljšanja operativnog rezultata, a niske kamate na tržištu novca negativno utječu na profitabilnost od trgovanja. Na kraju, relativna je izloženost austrijskih banaka u regiji SIE visoka, što je dodatni problem imajući u vidu razvoj makroekonomskih varijabli u regiji te stanje pojedinih većih korporativnih dužnika.

Ako se na sve navedeno nadodaju fundamentalni problemi u zemljama SIE-a, pitanje zajmova u švicarskim francima za koje se u većini zemalja regije vode sudski sporovi s neizvjesnim ishodom te nova regulativa koja dodatno povećava trošak poslovanja, logično je očekivati da vlasnici banaka iz Austrije i Italije prije gledaju kako se povući s tržišta, umjesto da idu u daljnje akvizicije radi boljih tržišnih pozicija čak i ako su cijene izrazito povoljne. Istodobno, potencijalni investitori iz drugih zemalja za sada očito ne vide perspektivu na ovom tržištu.

Primjer prošlogodišnjeg pokušaja privatizacije Hrvatske poštanske banke pokazao je upravo navedenu problematiku. U drugom krugu raspisanog natječaja jedan je kandidat odustao i nije ni predao ponudu, a drugi je smanjio cijenu i zatražio uvjete koji su za državu bili neprihvatljivi. Pokazalo se da trenutno nema većeg interesa za kupnju sedme najveće banke na tržištu s aktivom većom od 18 milijardi kuna, a iz toga je su proizašla dva pitanja: prvo je hoće li se HPB ipak (uspjeti) privatizirati u 2014., odnosno koji je Vladin plan za daljnji razvoj HPB-a, i drugo, kakva je budućnost domaćih malih banaka koje je financijska kriza bacila na koljena?

I dok je temeljno pitanje HPB-a rast ili stagnacija, u slučaju malih banaka pitanje je tko će u idućem razdoblju preživjeti, a tko propasti. Recesivna je okolina znatan uteg za poslovanje banke, stopa nenaplativih zajmova raste, a regulator sve više inzistira na strožoj klasifikaciji plasiranih zajmova, što stvara dodatni pritisak na adekvatnost kapitala koji se sve više približava zakonskom minimumu (u nekim je bankama situacija već i prešla kritičnu razinu).

Vlasnici malih banaka konačno trebaju odlučiti jesu li napokon spremni obuzdati svoj ego i započeti nužan proces spajanja i pripajanja drugim bankama (što je u odsutnosti vanjskog kapitala jedino optimalno rješenje) ili će i dalje tvrdoglavo inzistirati da je ovo samo privremena oluja pa riskirati da potonu skupa s brodom. Ukratko, male domaće banke tek trebaju smisliti način kako preživjeti još jednu recesijsku godinu.