Dugo su i izdržali! Teksaškim ulagačima koji su stjecajem (ne)sretnih okolnosti upali u hrvatsku privatizacijsku kaljužu spašavajući radna mjesta u najvećoj hrvatskoj željezari trebalo je čak pet godina da shvate kako je proizvodnja valjanih cijevi u Hrvatskoj kronično neisplativ posao. Čak su četiri godine, unatoč recesiji i najgoroj financijskoj krizi, održavali Željezaru na životu svojim novcem.

Prije CMC-a istu školu prošao je ruski Mečelj, koji je Sisak napustio gotovo iz principa, a ne iz poslovnih razloga, a njihov prethodnik Trubo-Impex ionako je bio „iz druge priče".

Problem Željezare, kako je to lijepo u privatnom razgovoru objasnio ugledni sisački poduzetnik, jest što željezarci nikada, ali baš nikada otkako je tvornica u pogonu nisu zaradili svoju plaću. Željezara je, iako se formalno bavi proizvodnjom čelika i njegovim valjanjem u cijevi, uvijek bila socijalna ustanova i država ju je, jednako kao i bivša država, tretirala kao socijalnu bombu koju se ne smije dirati da ne eksplodira. Zadaća Željezare bila je zaposliti vojsku nezaposlenih, a proizvodnja čelika i bešavnih cijevi bila je samo nusprodukt. U vrijeme mraka komunizma tvrtka je zapošljavala i više od 20.000 ljudi, a dolaskom demokracije spala je na 1700 radnika. No i s tim brojem bila je najveći poslodavac u Sisku, i to s radnicima kojima nije bio problem blokirati ceste kada iz blagajne vječito neprofitabilne tvrtke nije dolazila plaća.

Osim slabog tržišta za Željezarine proizvode, njezinim vlasnicima na put ka profitabilnosti uvijek je uspješno stala država, odnosno izostanak suvisle državne energetske politike. Kako da tvrtka, koja nije sposobna proizvoditi konkurentan proizvod, stane na noge ako su joj ruke vezane cijenom električne energije na kojoj HEP proizvodi ekstraprofit od dvije milijarde kuna? Na isti problem upućuje i skori krah Diokija, koji sudeći prema poslovno/prijateljsko/političkom putu njegova vlasnika može biti profitabilan samo u iznimno uskoj „suradnji" s najvišim državnim dužnosnikom. Čim je ta „suradnja" izostala, HEP je blokirao tvrtku sa 180 milijuna kuna duga, koji Dioki ne može otplatiti čak da utrostruči proizvodnju i da mu Ina praktički daruje plin i etan.

Naravno, država može u svakom trenutku reći da joj proizvodne tvrtke poput željezare ili petrokemije nisu potrebne i da samo smetaju. No bilo bi lijepo da „netko" konačno svima prizna da je za sve nas bolje kad se u HEP-u može, bez obzira na trošak, uhljebiti ponekog stranačkog aktivista nego da itko u Hrvatskoj išta suvislo proizvodi.