Način na koji je Bruno Orešar došao do svojeg poslovnog carstva sasvim je sigurno jedna od onih novinarskih tema koja je već dobrano prožvakana i na kojoj je nakon svih silnih ispisanih redaka teško poentirati. Ipak, kad ovih dana u medijima čitamo, ako već ne o krahu, onda o i te kako ozbiljnim problemima tvrtki u Orešarovu portfelju, teško je ne predočiti sebi dvije apsurdno kontrastne slike onoga što je Orešar nekoć predstavljao i onoga što predstavlja danas.

Slika prva dokoni su teniski mečevi s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, kojega je Orešar, kao što se svojedobno pohvalio, „doživljavao kao tatu ili djeda". Taj je teniski dvojac u paru gotovo redovito pobjeđivao protivnike, a je li u tome presudna bila Orešarova teniska vještina ili činjenica da su Tuđmanu protivnici redovito prepuštali mečeve, i danas je predmet rasprava među teniskim znalcima. Orešar je stalno ponavljao da poznanstvo s Tuđmanom nije koristio za osobni probitak, ali ostaje činjenica da je on, kao i mnogi koji su bili bliski s pokojnim predsjednikom, postao poduzetnik s respektabilnim portfeljem upravo devedesetih.

Uostalom, otad datira i njegovo prvo veće preuzimanje bračkog Jadrankamena, u to vrijeme uspješne i respektabilne tvrtke. To, dakako, navodimo samo kao puku činjenicu, uopće ne sumnjajući u poduzetničke sposobnosti samog Orešara koje su se, eto, slučajno poklopile s Tuđmanovom vizijom dvjestotinjak obitelji koje vode hrvatsko gospodarstvo.

Slika druga je ona današnja, koju možda i ne zamjećujemo od silnih prosvjeda i sumorne svakodnevice kojom smo bombardirani kroz medije. Taj isti Jadrankamen praktički je na koljenima, opterećen velikim dugovima, a višemilijunski vrijedna imovina tvrtke stavlja se na bubanj - ne zbog razvoja ili ulaganja u poslovanje nego kako bi se pokrila narasla potraživanja banaka. Istodobno radnici zbog neisplaćenih plaća štrajkaju i demonstriraju, a uprava, koja se pokazala nesposobnom voditi tvrtku, smjenjuje se pod pritiskom vjerovnika.

Orešar se tako pridružio plejadi poduzetnika stasalih u devedesetima koji su se, prije ili poslije, praktički našli na koljenima. Netko će reći kako je, eto, recesija i kako se ni netko drugi ne bi znao uhvatiti u koštac s naraslim problemima. Možda, no u zemlji u kojoj smo se već toliko puta nagledali sličnih sudbina uistinu je naivno vjerovati da se takvo što događa slučajno.