Charles Darwin je u jednom od zapisa žablje napuhivanje protumačio kao način obrane tih životinja koje se u trenutku kad im prijeti opasnost svojim neprijateljima žele prikazati većima nego što zaista jesu.

Nedostatak suvislih informacija i objašnjenja zašto hrvatska Vlada i mađarska naftna kompanija Mol ulaze u zajednički posao te nude otkup 30 posto dionica hrvatske Ine navodi na pomisao da i Mađari glume žabu. Namjera objave javne ponude obznanjena u ponedjeljak iznenadila je tržište i analitičare, no priča je to koja traje već nekoliko godina i većina sudionika ne može se oteti dojmu da je Ina tek igračka koja bi bilo Molu, bilo OMV-u trebala poslužiti u regionalnom prepucavanju. Ona kompanija koja 'dobije' Inu imat će svakako više šanse da (p)ostane regionalni naftni lider. Ako se u to ubroji i poprilično nasrtljiv nastup OMV-a u pogledu mogućeg preuzimanja Mola i skučeni manevarski prostor koji mu je preostao, onda bi se stvarno moglo pomisliti da Mol svojim povećanjem udjela u Ini namjerava sebe prikazati kao 'prevelik' i 'pretežak' zalogaj za austrijsku kompaniju. Jer ekonomska logika za mađarsko-hrvatski posao nije lako dokučiva. Ina ima dvije rafinerije s kapacitetom prerade od 8 mil. tona nafte godišnje. U ovom trenutku Ina nema tržište za svu tu prerađenu naftu. Niti će to tržište, barem kako se sada čini, imati u bliskoj budućnosti. Što će Mol dobiti povećanjem svojeg udjela u Ini ostaje nejasno. Dodatni kapaciteti za preradu im ne trebaju. Snažnije organsko povećanje zajedničkog udjela Mola i Ine na maloprodajnom tržištu, bilo u Hrvatskoj, bilo u regiji, ne može se očekivati. Ostaje nejasno i što će hrvatska Vlada dobiti ovim poslom. Dodatni prihod proračunu je isključen. Dobit Ine uglavnom se reinvestira u vrlo skupu modernizaciju rafinerija. Objašnjenje da će se novim sporazumom Mol čvršće vezati unutar vlasničke strukture Ine je nemušto i ostaje neobjašnjeno zašto je to potrebno i zašto hrvatska Vlada toliko strahuje od mogućnosti da Mol proda svoj udio. Nije jasno ni što će sporazumom dobiti Ina. Mol su, ionako, dosad optuživali za usporavanje modernizacije mada se unutar upućenijih krugova može čuti da je kočnica Mola ustvari bila s druge strane, u istraživanju i proizvodnji. Sve se svodi na to da iza ovog posla stoji nekakav usmeni i magloviti dogovor u kojem se obećavaju ovakve i onakve stvari za koje nitko nikada neće saznati jesu li ostvarene i što su bile. Najžalosnije u svemu tome je što se ostali dioničari, posebno oni institucionalni, još nisu oglasili. Mirovinski i investicijski fondovi koji kontroliraju nešto više dionica Ine ne govore smatraju li da je Molova ponuda dobra za Inu ili loša. Time sebe prikazuju kao kratkoročne špekulante koje ne zanima dugoročno povećanje vrijednosti njihovih udjela nego tek moguća premija pri javnoj ponudi. Tako nešto se može očekivati od malih dioničara, no od institucionalnih očekuje se ipak nešto više ozbiljnosti i brige za vrijednost dionica. Kad ih već najveći dioničar ne pokazuje.