Pojavljuju se uzbudljivi znakovi dobrih vijesti u svjetskoj ekonomiji. U Americi firme zapošljavaju, a kupci troše sve više. Recesija u eurozoni pokazuje se blažom nego se očekivalo. Restrukturiranje grčkog duga, prvo spašavanje (default) neke razvijene ekonomije u zadnjih 60 godina, prošlo je ipak na kraju bez većih trzavica, piše Economist.

Ohrabrena znakovima oporavka i činjenicom da je katastrofa izbjegnuta (posebno u Europi), financijska tržišta postojano rastu. MSCI globalni index dionica porastao je gotovo 9% od početka godine i 20% od najnižih razina u listopadu 2011.

Nako toliko sumornih mjeseci, logično je da svjetski 'životinjski' instikt počinje opet oživljavati. Ipak, postoje dobri razlozi za oprez pri tavom optimizmu. Globalni rast, kojega usporavaju ohlađene ekonomije u razvoju i recesija u Europi, još uvijek će vjerojatno biti sporiji nego u 2011.

A još postoje i veliki rizici. Previše često od krize u 2008. su nade investitora za snažnim i trajnim rastom bile prekidane - bilo zbog loše sreće (rastuće cijene nafte), loše politike (previše brzopletih proračunskih rezova) ili zbog bolnih otrežnjenja da su oporavci nakon rasta imovine generalno slabi i krhki. Ako se tenzije s Iranom oko nuklearnog programa zaoštre, na primjer, šok zbog opskrbe naftom još jednom bi mogao izazvati rasulo.

Manje sivo, ali ne previše veselo

Američka ekonomija će vjerojatno u ovoj godini rasti oko 2,5 posto, što je razina koja neće brzo dovesti do smanjenja nezaposlenosti, ali će biti bolje nego 2011. i, što je još važnije, moglo bi označiti prvi korak prema samoodrživom oporavku.

Europa, sasvim suprotno, ostjae daleko od oporavka. Dobra je vijest da su stvari sada značajno manje lošije nego su mogle biti. Zahvaljajući snažnom ulijevanju likgvidnosti od strane ECB-a, i financijski kolaps i kreditni slom su izbjegnuti. Rezultat je blaga recesija, koju bi Njemačka mogla izbjeći. Za druge, međutim, još nije jasno od kuda bi rast mogao doći. Većina europskih zemalja, posebno one na perifieriji eurozone, uvode mjere štednje kako bi smanjile deficite. Strukturalne reforme koje provode kako bi potaknule rast trebaju vremena da bi dale rezultate.

No, sve dok je europska recesija blaga, imat će ograničene štetne učinke na ostatak svijeta. A to je važan razlog zašto su izgledi za mnoge ekonomije u razvoju ipak bolji nego su bili prije nekoliko mjeseci. Rast je usporen u mnogim ekonomijama u razvoju, do Kine do Brazila, jer je čvršća monetarna politika zakočila domaću potrošnju. Ali kolaps u Europi značio bi puno snažnije usporavanje tih zemalja jer bi izvoz usporio, kao i dotok stranog kapitala. Sada, kada je katastrofa eurozone izbjegnuta, kapital se ponovo slijeva u zemlje u razvoju, a izvozno orijentirane ekonomije (posebno u Aziji) počinju opet ubrzavati rast.

Kina je ipak iznimka: njene recentne trgovinske brojke su iznenađujuće loše. Ali čak i uz to, izgledi za ostatak godine bolji su nego zadnje vijesti sugeriraju (poput procjene JP Morgana da Kina ulazi u recesiju). I to stoga što dobrodošli pad inflacije ostavlja prostor kineskoj vladi da olabavi monetarnu i fiskalnu politiku, čak ako će morati obuzdati špekulacije imovinom. Vlada neće dozvoliti preveliko usporavanje zbog promjena u vodstvu ove godine, koje zahtjevaju zadržavanje socijalne stabilnosti.

Kada se sve zbroji, temelji za umjeren optimizam su solidni. No, puno više se treba učiniti da bi se osigurao dugotrajniji oporavak.

Čeka se Europa

Europske zemlje trebaju se prestati tako snažno fokusirati na štednju i, umjesto toga, više se potruditi oko generiranaj rasta. Injekcije likvidnosti ECB-a kupile su vrijeme za zadužene vlade, ali za trajno 'olakšanje' eurozona treba izgraditi institucije koje omogućavaju zajedničku odgovornost za dugove vlada, kombinirano s fiskalnom disciplinom.

Prioritet SAD-a treba biti stvaranje srednjeročnog plana, koji će omogućiti smanjenje proračunskog deficita bez ugrožavanja oporavka. Nažalost, nema šanse da se to učini prije predsjedničkih izbora u studenome. Kineska ekonomija ostaje pak previše oslonjena na investicije, a ne na domaću potrošnju. Umjesto podrške ulaganjima u ceste i željeznice, poticaji bi ove godine trebali biti usmjereni na jeftiniju kušnju stanova i kuća i povećanje plaća, kao i na mirovine i zdravstvo.

Razlozi za optimizam su stvarni. Ali ako donositelji politika opet pogriješe, oporavak bi mogao propasti, zaključuje Economist.