U arbitražnoj tužbi koju je mađarski MOL 26. studenoga ove godine pokrenuo protiv hrvatske Vlade pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) - a koju je Jutarnji list ekskluzivno dobio na uvid - stoji i sljedeća rečenica: "U prosincu 2010., s ciljem da stekne više od 50 posto dionica, MOL je dao javnu ponudu za otprilike 8 posto dionica Ine koje su bile raspoložive za kupnju na Zagrebačkoj burzi".
Priznajući u službenom dokumentu (tužbi) da je svoju javnu ponudu u prosincu 2010. godine dao s ciljem preuzimanja većinskog vlasništva u Ini, MOL je zapravo priznao da je tada kršio hrvatski zakon, piše Jutarnji list.

Naime, zbog javne ponude iz prosinca 2010., Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) podnijela je u svibnju 2011. kaznenu prijavu protiv tvrtke MOL, predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija i još 11 MOL-ovih menadžera. Hanfa ih je optužila za manipulaciju tržištem i prijevaru u gospodarskom poslovanju, za što su predviđene kazne od pet do osam godina zatvora.

Tu kaznenu prijavu protiv MOL-a hrvatsko Državno odvjetništvo još istražuje, a prije dva mjeseca u Zagrebu je zbog te prijave ispitan i potpredsjednik Upravnog odbora MOL-a Sandor Csányi, koji je u Hrvatsku bio došao kao vođa mađarskog pregovaračkog tima za Inu.

Ranije su ispitani još neki MOL-ovi izvršni menadžeri, ali ne i šef Uprave Zsolt Hernádi, koji je optužen i za davanje mita Ivi Sanaderu.

Hernádi je bio i ostao nedostupan hrvatskoj pravnoj državi. Prema nekim tumačenjima, i spomenuta arbitražna tužba MOL-a protiv hrvatske Vlade zapravo je pokušaj zaustavljanja kaznenog progona Zsolta Hernádija.

Jedan od zahtjeva MOL-a pred ICSID-om jest da se hrvatskoj Vladi izda "nalog da prestane sa svim oblicima uznemiravanja predstavnika MOL-a i Ine". Nije teško zaključiti da se kazneni progon Hernádija u MOL-u smatra "uznemiravanjem".

U svakom slučaju, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić sada ima još jedan dokaz protiv MOL-a u slučaju kaznene prijave Hanfe.

Nije tajna da su Mađari otprije željeli preuzeti većinski udio u Ini, ali nikada nisu dali službenu ponudu te vrste.

MOL je u javnoj ponudi za stjecanje dionica Ine, objavljenoj u prosincu 2010., tvrdio kako mu je cilj isključivo davanje mogućnosti malim dioničarima Ine da prodaju svoje dionice.

MOL je prije javne ponude imao 47,16 posto dionica Ine, a kroz javnu ponudu je stekao još samo 0,10 posto. Razlog malog odaziva na MOL-ovu ponudu je taj što su dionice Ine kupovali i mirovinski fondovi, i to po boljoj cijeni.

Kada su Mađari shvatili da putem javne ponude neće moći kupiti dovoljno dionica da bi stekli većinski paket u Ini, odlučuju se za igru ispod stola: MOL preko tzv. skrbničkih računa, dakle preko drugih kupaca počinje kupovati dionice na burzi i mimo nje.

Posebno je važno istaknuti da dionice kupuje po znatno višim cijenama od one u svojoj javnoj ponudi (2800 kuna). MOL je u ožujku 2011. na burzi kupio 750 dionica Ine po čak 4016 kuna.

Hanfa u svojoj kaznenoj prijavi zato konstatira da je MOL-ova javna ponuda dala "lažne i obmanjujuće signale u pogledu trgovanja dionicom Ine" te zaključuje: "Dakle, da su investitori u prosincu 2010. znali za stvarne namjere MOL-a, nesumnjivo bi isto bilo od značajnog utjecaja za donošenje investicijske odluke".

U svakom slučaju, zbog spornog - a Hanfa tvrdi i nezakonitog - kupovanja dionica do danas je ostalo nejasno s koliko dionica Ine Mađari stvarno raspolažu. U službenim dokumentima se govori da MOL ima 49,1 posto, iako se u poslovnim krugovima već danima nagađa da MOL drži 52 posto Ine.

Dođe li do sudske presude protiv MOL-a u ovom slučaju, to će imati posljedica i na vlasničke odnose u Ini. Pogotovo bi se situacija zakomplicirala ako Mađari doista odluče prodati sve svoje dionice Ine, kao što stalno najavljuju. Novi vlasnik dionica Ine bio bi suočen sa sudskom odlukom da je kupio i nezakonito stečene dionice.

Situacija je dodatno osjetljiva jer upravo tih nekoliko postotaka odlučuje o mogućem većinskom vlasništvu.

Općenito nije jasno zašto se MOL odlučio na arbitražnu tužbu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, umjesto pred UNCITRAL-om u Ženevi, pogotovo s obzirom na to da je u svim ugovorima između Vlade i MOL-a za moguće sporove predviđeno ženevsko sudište.

Hrvatska jest potpisnica Energetske povelje - na koju se sada MOL poziva u svojoj arbitražnoj tužbi - ali nije se obvezala na bezuvjetnu primjenu arbitražnih pravila, kako tu tumače MOL-ovi odvjetnici.

Što MOL traži, osim da se prestane uznemiravati Zsolta Hernádija?

Među predloženim mjerama - koje traži MOL - je nalog Vladi RH da ispoštuje sve obveze i mjere sukladno Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, Dioničarskom ugovoru, prvom dodatku Dioničarskom ugovoru, te prvom dodatku Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju.

Zatim, MOL traži naknadu štete proizašle iz kršenja Energetske povelje, kao i naknadu svih troškova postupka, te kamate prije i poslije dodjele potraživanja.

Prema ranije poznatom zahtjevu, MOL smatra da mu je Vlada dužna dvije milijarde kuna. Ako bi se tom iznosu dodale i kamate, ta svota bi u konačnici mogla iznositi i znatno više. Oko tri milijarde kuna.