David Cameron, ponovno izabrani premijer Ujedinjenog Kraljevstva, ovog će tjedna donijeti zakon koji omogućava referendum o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji.

Referendum bi se, prema planu, trebao održati 2017. godine, iako neki kao potencijalni vremenski okvir spominju i kraj 2016. godine. Prije nego bude održan, Cameron namjerava promijeniti neka obilježja članstva UK-a u Europskoj uniji, kako bi biračima mogao ponuditi alternativu izlasku iz EU - ′reformiranu′ EU.

Kakve promjene želi Cameron?

Zasad u izjavama nije bio detaljan. Stoga valja zaviriti u nekoliko tekstova u kojima je David Cameron uznio svoje planove. Literatura za analizu je, dakle, Cameronov govor održan 23. siječnja 2013. godine, kad je prvi put obećao održavanje referenduma, članak objavljen u Sunday Telegraphu, kasniji govor o beneficijama imigranata i izborni manifest Konzervativne stranke.

U analizi navedenog isplivalo je šest zahtjeva. Prvi se odnosi na pauzu od četiri godine kada su u pitanju povlastice, uključujući i radne povlastice, namijenjene migrantima iz ostalih dijelova Europske unije. Drugi zahtjev se odnosi na smanjenje regulacije od strane EU, pa čak i direktno vraćanje pojedinih delegiranih ovlasti nazad u ruke UK-a. Treći je konačno kreiranje jedinstvenog tržišta kada su u pitanju usluge te digitalna i energetska tržišta. Kao četvrti zahtjev isplivao je mehanizam zaštite interesa zemalja koje su izvan Europske unije, kako ne bi došlo do diskriminacije takvih zemalja od strane integrirane eurozone. Peti je izostavljanje Ujedinjenog Kraljevstva iz planova stvaranja ′još integriranije unije′, a šesti zahtjev je veća moć nacionalnih parlamenata u blokiranju prijedloga EU legislative.

Iz čega proizlaze tri pitanja...

Prvo - može li UK osvojiti jednoglasnu podršku drugih vlada? Drugo je pitanje podrazumijevaju li neki od navedenih zahtjeva izmjenu postojećih sporazuma, što bi za neke zemlje EU moglo biti komplicirano, a treće može li sve to uvjeriti stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva da na referendumu glasaju za ostanak?

Odgovor na prvo pitanje jest činjenica da su zahtjevi relativno umjereni pa ne bi trebalo biti teško uvjeriti ostale zemlje da se slože. Drugo pitanje je, međutim, kompliciranije. Barem tri zahtjeva - promjena povlastica, izlazak UK-a iz plana povezanije unije i zaštitni mehanizam za zemlje koje nisu članice - zahtijevaju kreiranje novih sporazuma.

Dva su potencijalna rješenja. Prvi je pronalaženje načina da se zaobiđe potpuna izmjena sporazuma, što je u prošlosti rezultiralo protokolima usvojenima kako bi se zadovoljili zahtjevi Danske i Irske. Drugi se svodi na obećanje izmjena u budućnosti - obećanje da će promjene biti unesene u EU sporazume kad god dođe vrijeme za njihove izmjene, primjerice prilikom pridruživanja nove zemlje članice.

Ono na što se Cameron kladi jest da može uvjeriti glasače da je problem s kojim su upoznati bolji od nepoznatog problema. Na koncu, slična taktika mu je uspjela u slučaju referenduma o nezavisnosti Škotske. Čekamo rasplet.