Početkom ožujka premijer Tihomir Orešković izjavio je da bi Hrvatska za četiri godine mogla uvesti euro. Međutim, u Hrvatskoj narodnoj banci misle da taj cilj nije ostvariv do 2020. godine, ali se za njega možemo početi ozbiljno pripremati.

Zemlje članice Europske unije koje umjesto svoje nacionalne valute žele uvesti euro, moraju ispuniti pet takozvanih kriterija iz Maastrichta. Ti kriteriji odnose se na manjak u državnom proračunu, javni dug, inflaciju, kamatne stope i tečaj.

Istražili smo što točno znače ti kriteriji i kako Hrvatska stoji po svakome od njih.

· Tečaj kune mora biti stabilan

Zahvaljujući politici obrane tečaja koju HNB provodi već godinama, tečaj kune prema euru nije doživljavao veće promjene. Zbog izvoza i dobrih turističkih sezona, u Hrvatskoj je uvijek bilo dovoljno eura da se zadovolje sve potrebe. U slučajevima kada u sustavu manjka eura, primjerice tijekom zime kada nema turista koji bi ih donijeli u Hrvatsku, Hrvatska narodna banka je iz svojih rezervi u financijski sustav puštala određenu količinu eura kako bi se svi namirili. Isto tako, kada je na računima banaka eura previše, centralna banka ih otkupljuje kako bi regulirala tečaj. Stoga se taj kriterij može smatrati zadovoljenim.

· Inflacija ne smije divljati

Inflacija se događa kada vrijednost novca opada, a cijene rastu. Taj fenomen pogađa sve u zemlji i vjerojatno nema nikoga tko nije primijetio da je ′prije pet godina za sto kuna mogao kupiti više stvari′. Kako bi se zadovoljio kriterij inflacije, Europska komisija traži da njena stopa ne smije varirati više od jedan i pol posto u odnosu na tri najuspješnije članice eurozone u trenutku kad zemlja želi uvesti euro. Hrvatska je lani imala negativnu stopu inflacije od pola posto, godinu dana ranije ona je iznosila negativnih 0,2 posto, a 2013. inflacija je iznosila 2,2 posto. Vrlo slične stope bilježe se i na razini eurozone, koja baš zbog negativne inflacije (deflacije) i provodi ekspanzivnu monetarnu politiku tj. upumpava novac u sustav kako bi potaknula trošenje. U Hrvatskoj je i taj uvjet zadovoljen.

· Kamate na dug moraju pasti

Kriterij koji će se ispuniti sam po sebi smanjenjem deficita i duga je kriterij kamata koje država plaća na obveznice. Taj je kriterij uspostavljen kako pojedine zemlje članice eurozone ne bi plaćale previsoke kamate na svoje obveznice zbog tečajnog ili drugih rizika, a kod pristupanja eurozoni hrvatske kamate ne bi smjele biti dva posto više u odnosu na tri najuspješnije članice. Kod mjerenja ovog kriterija najčešće se promatraju obveznice izdane u kunama na rok od deset godina. U našem slučaju takvih je obveznica malo, a kamate na usporedive vrijednosne papire iznose oko šest posto, što je unutar dopuštene granice koju diktira Europska komisija.

· Javni dug se mora smanjiti

Da bi Hrvatska uvela euro, javni dug mora biti na razini od 60 posto bruto domaćeg proizvoda - vrijednosti svih roba, usluga, investicija i izvoza kojeg proizvedemo unutar jedne godine. Kako bi se taj kriterij doveo u red, potrebno nam je ili snažno smanjiti dug ili snažno rasti kako bi iznos duga u odnosu na BDP pao. Ovog trenutka javni dug iznosi 85 posto BDP-a ili 285 milijardi kuna. U Hrvatskoj narodnoj banci pojašnjavaju kako za ulazak u eurozonu nije potrebno što prije smanjiti dug na 60 posto BPD-a već je dovoljno da ga se u iduće dvije godine značajno smanji nakon čega bi Europska komisija rekla da smo vjerodostojni za pristupanje u ′Tečajni mehanizam′, kojeg se naziva The Exchange rate Mechanism ili ERM II. Nakon ulaska u tečajni mehanizam prati se ispunjenje svih pet kriterija u iduće dvije godine i ulazak u ERM znači službeni početak priprema za uvođenje eura.

· Rupa u proračunu se mora smanjiti

Prema kriterijima iz Maastrichta, zemlja koja uvodi euro ne smije imati proračunski deficit veći od tri posto. Na taj kriterij najveći utjecaj imaju premijer Tihomir Orešković i ministar financija Zdravko Marić koji moraju pronaći način da provedu ′bolne rezove′ i smanje proračunsku rupu koja bi prema planovima ove godine trebala iznositi 2,2 posto ili 7,4 milijarde kuna. Drugi način za zadovoljenje ovog kriterija je povećanje proračunskih prihoda. U 2015., kada je proračunom upravljao bivši ministar financija Boris Lalovac, deficit je iznosio 2,6 posto. U idućim godinama Vlada će imati velikih problema s postizanjem ovog kriterija jer na naplatu stižu velike rate javnog duga i ta će se rupa vjerojatno morati krpati novim zaduženjima što stvara novi pritisak na kriterij javnog duga u kojem smo ionako jako loši.

Što se događa kad prijeđemo na euro?

Prihvaćanjem eura, Hrvatska ulazi u eurozonu čijom politikom upravlja Europska centralna banka (ECB) sa sjedištem u Frankfurtu. Njezina zadaća, kao što je danas i zadaća HNB-a, je očuvanje stabilnosti cijena tj. držanje inflacije i tečaja eura pod kontrolom.

Što dobivamo?

Hrvatska bi se nakon uvođenja eura mogla povoljnije zaduživati jer strani ulagači članice zemlje eurozone načelno smatraju sigurnijima u odnosu na zemlje izvan nje. Valutni rizik, koji su na svojoj koži najbolje osjetili dužnici u švicarskim francima, u velikoj mjeri bi nestao. Izvoznici ne bi mogli izgubiti na tečajnim razlikama unutar eurozone. Isto tako, zbog zajedničke monetarne politike Hrvatska bi vjerojatno postala i atraktivnija za strane ulagače.

A što gubimo?

S druge strane, HNB bi izgubio mogućnost upravljanja tečajem, a priče o jakoj i slaboj kuni bi otišle u povijest. U povijest bi otišla mogućnost ′štampanja kuna′ radi vraćanja stranog duga ili poticanja gospodarstva. Te se opcije u Hrvatskoj nisu koristile, ali u slučaju teške financijske krize mogu dobro doći. Primjerice, za vrijeme najteže krize u Grčkoj razmatrao se model povratka na drahmu kako bi se kontroliranim štampanjem te valute zadovoljio barem dio vjerovnika.