Narodne obveznice u hrvatskim okvirima nisu loša ideja, ali za realizaciju takve ideje mnogo se kockica još mora posložiti. Nakon što je lani Belgija izašla s takvim plasmanom nudeći građanima kupnju državnog duga uz prinos od oko četiri posto, sa sličnom idejom izašao je prije desetak dana i ministar financija Slavko Linić.

Međutim, bez proračunske konsolidacije takva ideja pretjerano nema smisla. Tako Zdeslav Šantić, glavni ekonomist SG Splitske banke, ističe kako preduvjet za plasman narodnih obveznica mora biti smanjenje visokih povezanih rizika koji ugrožavaju stabilnost javnih financija, a što se vidi u mogućnost smanjenja kreditnog rejtinga.

„Navedeno ulaganje za male investitore bila bi alternativa oročenim depozitima kod banaka, što znači da i sigurnost rizik takvih ulaganja mora biti nizak. Također, prinos na takvu obveznicu bi bio u velikoj mjeri određen visinom pasivnih kamatnih stopa, odnosno kamatnih stopa na oročene depozite. Riječ je o dugoročnom vrijednosnom papiru pa bi i prinos trebao biti viši od kamatnih stopa na depozite oročene na godinu dana", ocjenjuje Šantić.

Mogu i sada
S druge pak strane, Alen Kovač, direkor Službe za ekonomska istraživanja Erste banke, podsjeća kako poduzeća i građani mogu ulagati u državne obveznice ili direktnom kupnjom ili putem investicijskih fondova koji ulažu u obveznice.

„Naravno, moguće je i kod primarnih aukcija ciljati veću prisutnost građana i poduzeća. Ulagač svakako treba biti svjestan kako su obveznice dugoročnije ulaganje, a koje je za razliku od klasičnog depozita izloženije tržišnim rizicima, odnosno promjeni cijene obveznice. Tako uz potencijalno veći prinos dolazi nešto veći rizik. Sam interes građana, osim preferencija prema takvom proizvodu, ovisit će o tržišnim uvjetima, a na što će utjecati i kredibilitet ekonomskih politika", razmišlja na sličnom tragu Kovač.

No mora se priznati da bi realizacija navedene ideje povoljno djelovala na domaće tržište kapitala i povećala promet na sekundarnom tržištu obveznica, a u skladu je i s idejom jačanja domaćih izvora financiranja, koja je prisutna u regiji od izbijanja krize, dodaje Zdeslav Šantić. Drugo važno pitanje jest i na što bi država iskoristila novac koji je prikupila iz štednje građana - bi li to bila potrošnja ili investicije. Bi li građani uopće pristali da se njihov ušteđeni novac troši na vraćanje dugova države?

„Svako izdavanje dužničkog papira nominalno ima isti cilj, a to je prikupiti financijska sredstva kako bi se zadovoljile financijske potrebe proračuna. Sredstva mogu biti usmjerena na otplatu duga koji dolazi na naplatu ili na financiranje tekućeg deficita, koji je posljedica ciljeva fiskalne, odnosno ekonomske politike", pojašnjava Alen Kovač.

Druge okolnosti
„Kada govorimo o korištenju sredstava od eventualnog izdanja takve obveznice, treba biti svjestan da ne treba raditi razliku u usporedbi s drugim izdanjima. Naime, stupanj potražnje za tim instrumentom ponajprije će ovisiti o riziku i prinosu", tvrdi Zdeslav Šantić.

Zagovornici ideje o narodnim obveznicama izvlače argument o takvoj praksi za vrijeme bivše Jugoslavije, kada su se slični dužnički papiri nudili građanima radi gradnje infrastrukturnih cestovnih objekata. No zaboravlja se da su tada vrijedile potpuno drukčije društveno-političke okolnosti. Bankarski sektor bio je posve drukčije reguliran, a i nije bilo privatnih banaka koje se bore na tržištu. Stoga je danas plasiranje narodnih obveznica rezervirano samo za malen broj onih s vrlo visokim stupnjem gospodarskog razvoja i visokom akumulacijom domaće štednje, uz bezuvjetno snažno razvijen osjećaj nacionalne pripadnosti.

Štednja građana, prema posljednjim podacima Hrvatske narodne banke, dosegnula je 125,3 milijarde kuna, a ukupni oročeni depoziti iznose 217,7 milijardi kuna. Alen Kovač ističe kako su depoziti građana dominantan oblik štednje, koji posebno dobiva na atraktivnosti u turbulentnim vremenima kada je averzija prema riziku naglašena.

„U srednjem roku osim stabilizacije može se očekivati oporavak apetita za rizik, što će dio ulaganja usmjeriti rizičnijim opcijama", tvrdi Alen Kovač. S druge pak strane, Zdeslav Šantić smatra kako će klasična štednja još niz godina biti prvi izbor građana kada je riječ o oplođivanju kapitala.

„Kada govorimo o strukturi domaćega financijskog sustava u budućnosti, može se očekivati zadržavanje dominantne uloge banaka, pa će i oročeni depoziti ostati najčešći oblik štednje građana. Međutim, može se očekivati blago smanjenje udjela banaka, što je uobičajen proces u razvoju financijskog sustava", zaključuje Šantić.