Smanjenje energetske ovisnosti o Rusiji na agendi je europskih lidera svaki put kad dođe do zaoštravanja političkih odnosa s tom zemljom. No, kako se radi o procesu koji se, u najboljem slučaju, može realizirati kroz deset do petnaest godina, krize obično završavaju prije nego što planovi uopće dođu u fazu realizacije.

U kontekstu tih iskustava valja promatrati i najave o mogućem odustajanju od projekta plinovoda Južni tok. I prije krimske krize taj projekt nije bio po volji dijelu članica EU i Europskoj komisiji koja je pokušavala prisiliti Gazprom da se odrekne prava ekskluziviteta u tom projektu, odnosno da dozvoli i drugim kompanijama transport plina tim plinovodom. Dakako, Gazprom će takve uvjete teško prihvatiti, pa će se u svjetlu novih političkih okolnosti vjerojatno u Uniji pojaviti inicijative za zamrzavanje tog projekta. To se možda i dogodi, ali na koliko dugo?

Južni tok trebao je služiti kao sredstvo osiguranja opskrbe ruskim plinom država niza država jugoistočne i srednje Europe koje o njemu ovise. Bugarska troši 92 posto ruskog plina, Slovačka 98 , Grčka 77, a Mađarska 60 posto. Pojednostavljeno rečeno, žeđ tih država za uvoznim plinom trajat će znatno duže od krimske krize, a razvoj bilo kojeg projekta koji bi osigurao količinsku i cjenovnu alternativu Južnom toku - i ako postoji - mogao bi trajati duže od desetljeća. Baš zato teško je vjerovati da će države jugoistočne Europe pristati ugroziti vlastitu energetsku sigurnost i nacionalne interese zbog podrške Ukrajini, koliko god ona pravno opravdana bila.

Oštre sankcije Rusiji danas u Europi najglasnije zagovaraju one države, poput Velike Britanije, koje su u energetskom smislu o njoj najmanje ovisne. Nažalost, ta ovisnost među 28 članica EU znatno varira, pa bi današnje zveckanje sankcijama u konačnici moglo završiti tek kao još jedan izdanak Unijine sistemske disfunkcionalnosti i sve češćeg primata partikularnih nacionalnih interesa iznad proklamirane zajedničke europske politike.